Ovo je priča o malom ribarskom svijetu na malom jadranskom otoku
čiji najstariji spomenik nije kamen, već riječ.

Stotinama godina pučinski ribari viškog arhipelaga
živjeli su bez primjetnih promjena u načinu života
određenom zakonima neba, mora i vjetrova.
Ovaj ribarski svijet, na krajnjem otočnom frontu Jadrana
postavio je princip rada kao svoju
temeljnu etičku normu.

Družina špurtenjace imala je najčešće pet članova i mogla je opstati u surovim uvjetima otvorena mora samo uz uvjet da svaki član družine nastoji dati zajednici više nego što očekuje da će drugi dati. Član družine špurtenjace nije bio radnik, već sudionik pothvata. U tom poslu, gdje se očekuje maksimalno opterećenje družine, svaki je pojedinac jednako vrijedan jer je nezamjenjiv.
Špurtenjaca je ribolovna jedinica koja uključuje brod, ribolovne alate i družinu. Kad se nakon duge plovibe do pučinskih pošti (ribolovnih pozicija) gajeta spremala za ribolov, skidale su se falke i ona se pretvarala iz jedrilice u ribarski brod koji je nosio sve potrebne ribolovne alate.

Družina je morala poznavati pripremu, popravke i održavanje mreža, navigacijske i jedriličarske vještine, meterološke uvjete, ponašanje ribe te preradu ribe (soljenje). Pored toga je razvijen iznimno bogat leksik, usmena predaja i književnost, toponimija, tradicionalna vremenska prognoza, orijentacija po zvijezdama, kulinarsko umijeće te razni zanati: bačvarski, veslarski, jedrarski, konoparski, kovački, brodograditeljski...

Prima- mjesto najvještijeg veslača - član družine špurtenjace koji je veslao veslom od prime; trebao je biti najvještiji veslač jer je on držao smjer broda
Srida- mjesto najstarijeg veslača - drug koji vesla u prostoru sride, obično najstariji i najspretniji drug, zamjenik svićora u špurtenjaci
Trastan- mjesto najmlađeg veslača - član družine koji vesla u prostoru trastana i ima posebno zaduženje da pere ribu prije soljenja i nosi na barku te da kuha za družinu; to je obično najmlađi i najnevještiji član družine pa se zove i "moli od trastana"
Katina- mjesto najjačeg veslača, drug koji vesla u prostoru katine; obično najjači čovjek u družini; trebao je po potrebi ubrzanije veslati da valovi ne usporavaju brod
Svićor- mjesto na kojem, leđima okrenut provi a licem družini, malim veslom vesla zapovjednik, kapetan, nedodirljivi autoritet peteročlane družine.
Mnogo puta je svićor za vrijeme odmora stijenu stavljao pod glavu kako ne bi zaspao, da ga nevera ne prevari. Svićora su svi slušali i nije on nikada dva puta rekao istu stvar. Da nije bilo tako ne bi se mogla napraviti čuda od posla u koja je danas teško povjerovati.

Prije ribolova, svićori su išli na bruškit. Tamo bi izvlačili brojeve iz šešira, a svaki je broj imao svoju poštu (ribolovnu poziciju). Bruškitalo se mjesto i za sušenje mreže na Palagruži.


Veliki bruškit - službeni ždrijeb koji je na početku ribolovne sezone određivao kojim će redom razne družine ići od pošte do pošte.


Moli bruškit - neslužbeni ždrijeb koji je obuhvaćao manje atraktivne pošte oko otoka Visa, Biševa i Sveca.

Bruškit na pustu poštu - ždrijebanje prije početka svijetljenja među družinama koje su došle na poštu koja nije u velikom bruškitu ili koja jest u velikom bruškitu, ali vlasnik nije došao ili je došao poslije 10 sati noću. Pravo ždrijeba na pustu poštu imale su samo one družine koje su na nju došle do zalaska sunca.
Cili bruškit - kad jedna družina ima pravo sama loviti na jednoj pošti.
Ribolovne pošte nalazile su se kod Biševa i Sveca (Sveti Andrija) te kod gradova Visa i Komiže.
Biševo - Balun, Mezuporat, Porat, Potok, Nevaja, Ploca, Lenga, Tresjavac.
Komiška vala - Kupinovac, Utlica, Pizdica, Staro Pošta, Nova Pošta, Mlin i Gusarica.
Pol Vis - Boci, Zokamice, Trovna, Okjucina, Novo Pošta, Stenjalo. Smokova, Rukavac, Ravnik, Srebarno, Trovna, Stiniva, Taleška, Pritiščina i Ploca.
Svetac - Slatina, ali tamo se malo išlo...
Na surovoj obali Palagruže znalo je u sezoni lova na srdele boraviti i preko pet stotina komiških ribara. Nemilosrdna konkurencija među njima koju je najizrazitije demonstrirala regata od Komiže do Palagruže nije nikada dovela u pitanje nepisani zakon solidarnosti medu konkurentskim družinama.
Solidarnost je bila uvjet opstanka, a princip solidarnosti bio je utemeljen na uzajamnosti i međusobnom poštovanju.

Bdio je tako stoljećima Sveti Mikula Putnik nad ovim ribarima, posvećivao njihov težak i opasan posao, a njegov zaštitnički štap bio je nadom svakom ribaru na olujnome moru u povratak svojoj rivi i svome domu.
Usmenom predajom prenosilo se znanje starih na one koji su tek počinjali stjecati prva iskustva sa morem. Svo znanje bitno za opstanak na moru bilo je pohranjeno u pamćenju onih koji su moru posvetili cijeli svoj život.
Treba spomenuti i smijeh. Ti ribari smiju se i drugome i sebi. U ovom ribarskom svijetu dominantan oblik usmene književnosti jest facenda – humoristička pripovjetka vezana za životnu svakodnevnicu. Ona čuva bogatstvo govora koje su stvarale mnoge generacije usmenih pripovjedača. Facenda okuplja zajednicu, čuva njeno sjećanje, gradi njen sustav vrijednosti, povezuje žive i one koji tek u sjećanju žive.

Brodolom posljednje komiške falkuše Cicibele u kolovozu 1986. simbolično je označio kraj milenijske tradicije komiških ribara, ali i početak jedinstvene interdisciplinarne znanstveno-istraživačke avanture hrvatske maritimne baštine koju pokreću Joško Božanić i Velimir Salamon, prvi lingvist i književnik zaokupljen jezikom i usmenom predajom svog zavičajnog otoka Visa, a drugi inženjer brodogradnje i profesor na Sveučilištu u Zagrebu.
Rezultat njihova dugogodišnjeg istraživačkog rada jest obnovljena gajeta falkuša Comeza-Lisboa, rođena iz ognja žrtvovane barke zaštitniku ribarske Komiže na Dan Svetog Nikole Putnika 6. prosinca 1997.
Kroz Kulturnu ustanovu Ars halieutica dali su, i još uvijek daju, neprocjenjivi doprinos u istraživanju i svjetskoj promociji hrvatske maritimne baštine. Uz Ars halieutica, komiška udruga Palagruza pokretanjem radionica također se zalaže za očuvanje tradicionalnih umijeća i znanja.

"Preostalo nam je sagraditi barku kao posudu kolektivne memorije jedne insularne organske zajednice na kraju milenija. Vrijeme koje dolazi vjerojatno neće trebati to znanje ili neće imati vremena podignuti poklopac te škrinje sjećanja jednog malog otočkog svijeta na samom rubu otočkog fronta Jadrana. Svejedno, mi ćemo mu tu kutiju, tu škrinju, tu barku sagraditi kako bismo njome mogli oploviti vrijeme jednog svijeta što se u prostoru smjestio između tri vulkanska brijega."

Joško Božanić, Jadranski Halieutikon

Danas u Komiži postoje tri replike gajete falkuše. Nakon gajete falkuše Comeza-Lisboa u vlasništvu udruge Ars halieutica, 2004. godine rođena je gajeta Mikula čiji je vlasnik g. Tomislav Kličko. Deset godina kasnije tom jedinstvenom paru pridružila se i Palagruža, gajeta falkuša čiji je vlasnik g. Pino Vojković i turistička agencija Alternatura.
Pino Vojković, rođeni Komižanin te vlasnik i kapetan treće gajete, bio je uključen u proces revitalizacije gajete falkuše od samog početka. Na svjetskoj izložbi EXPO 98 bio je najmlađi član posade falkuše Comeza-Lisboa, a sudjelovao je i u izgradnji druge replike, falkuše Mikula. Kao počasni član posade falkuše Comeza-Lisboa sudjelovao je na svjetskim izložbama, raznim festivalima i regatama. Fasciniran tradicijom i gajetom falkušom, pokrenuo je gradnju treće, vlastite gajete.

Svake godine družina gajete Palagruža sudjeluje na regatama tradicionalnih brodova.
Falkuša Palagruža je 2015. godine bila pobjednica Rote palagruzone, a Pino Vojković je kao kapetan na gajeti Mikula 2011. i 2012. godine također osvojio prvo mjesto.
Iskustvo gajete falkuše koje ima status kulturnog dobra, Pino Vojković danas interpretira kroz turističku ponudu otoka Visa.